O mislima, emocijama, telu… O samospoznaji

Nedavno sam preturala po starim beleškama i knjigama, i naiđoh  na jednu metaforu koju sam tada mnogo volela, ali sada vidim koliko je zapravo tada nisam razumela. U pitanju je Gurđijeva čuvena metafora iz knjige “Pogledi iz stvarnog sveta”.

Georgij Ivanovič Gurdžijev (ili Gurđijev) je bio mistik, filozof i spiritualni učitelj koji je smatrao da većina ljudi živi svoje živote u stanju hipnoze, na autopilotu. Neki su govorili da susret sa njim menja živote iz korena.

Gurdžijev u gorespomenutoj knjizi poredi ljudsko biće u svojoj celosti sa vozilom, odnosno kočijom, kočijašem, putnikom i konjima. Kočija bi u prenešenom smislu odgovarala fizičkom telu, konji koji vuku kočiju bi bile emocije, kočijaš je um, dok je putnik koji koristi kočiju kao prevozno sredstvo, zapravo duša ili svesnost. Obično bi koristio ovu metaforu da svojim sledbenicima objasni kako smo kroz život vođeni autopilotom (naš um i emocije) koji upravljaju našim fizičkim telom. Šta se događa kada putnik spava (duša), a kočijaš (um) preuzme vođstvo? Ili kad se kočijaš zbuni, pa vođstvo preuzmu konji (emocije)? Kako može kočijaš (um) da daje instrukcije konjima (emocije), ako ni sam ne zna kuda treba da ide? I ako duša spava, koliku svesnost možemo imati kada nešto radimo, govorimo ili odlučujemo?

Crtež iz knjige “Pogledi iz stvarnog sveta”

 

Ako mislite da nije tako dok čitate ovaj tekst, najverovatnije se ego buni, ali zastanite i za trenutak razmislite koliko aktivnosti obavite tokom dana (da ne govorim o mislima kojih nismo svesni) o kojima ne razmišljate uopšte? Sa jedne strane, to je dobro – kad naučim da vozim auto, više o tome ne razmišljam. Smanjuje se energetski utrošak, olakšavam sebi život, a uz to mogu da radim i neke druge stvari istovremeno. Telo i um mogu da rade dve različite stvari istovremeno, dokle god su automatske (ili je makar jedna automatska).  Ali upravo tu i jeste klopka – previše automatskih radnji tokom dana, o kojima ne razmišljamo dok ih obavljamo, pretvara se u nedeljni, mesečni, godišnji automatizam, po kojem nam prolazi život. Um je retko u sadašnjem trenutku, osim ako ga ne treniramo i svesnim naporom usmeravamo u sada i ovde. Da bismo mogli da se setimo ko smo zaista i da dopremo do svoje duše, moramo postepeno smanjivati buku u pozadini, kao i automatske radnje. Kako? Najjednostavnije – kroz mindfulness. To ne znači da ću, na primer, zaboraviti da vozim auto da bih bila prisutna u trenutku –  samo znači da ću obraćati pažnju na svoje fizičke senzacije tokom vožnje, koncentrisati se na informacije koje mi stižu putem čula. Ali svakako tokom vožnje neću obavljati niz drugih radnji poput jela ili pričanja mobilnim telefonom. Buđenje se upravo tako događa – kad počnemo da posmatramo naše misli, emocije, obrasce ponašanja koji su duboko ukorenjeni u nesvesnom. Koliko u njima ima onog što je naše i originalno? Vrlo malo, jer ono što mi mislimo da jesmo je zapravo posledica sredine u kojoj smo odrasli. Sve dok svesno ne odlučimo da to promenimo. I zato, ako se vratimo na metaforu kočije, kada je putnik budan, može da shvati da li su ulica koju je odabrao kočijaš (um), i tempo kojim idu konji (emocije), rezultat svesnog izbora ili uobičajenog nesvesnog programa koji nas vozi kroz život.

Svako ko u nekom trenutku, iz nužde, potrebe ili želje, počne da radi sa svojim telom, na takav način da želi da se sa njim poveže i primi informacije koje mu ono šalje, neminovno će početi da razume, pre ili kasnije, da sve što nam se događa na telesnom nivou je samo posledica misaonih, karmičkih, emocionalnih i drugih procesa. Nažalost, savremena medicina to još uvek ne uzima u obzir, ali čvrsto verujem da će se i to promeniti u nekom trenutku u budućnosti.

“Ako želiš da probudiš celo čovečanstvo, prvo probudi svaki deo sebe. Ako želiš da iskoreniš patnju iz sveta, eliminiši sve mračno i negativno iz sebe. Zapravo, najveći poklon koji svetu možeš da daš je tvoja lična transformacija.“

Lao Tzu